Derišće

Totnm

Derisce — Thu, 26 Aug 2010 10:23:43 +0000

Već me dugo, dugo nerviraju svi hrvatski sportski komentatori i novinari, apsolutno svi, kad dođe do spominjanja engleskog nogometnog kluba Tottenham Hotspurs. Jasno da ih neće zvati “Spurs”, odmilja, kako ih nazivaju engleski novinari, to ni ne očekujem. Ali, njihov izgovor riječi “Tottenham” svaki božji put izazove da mi se digne kosa na glavi (a u zadnje vrijeme imam je sve više i više, pa je problem sve veći). Problem je, naravno, i u tome što za klub odnedavno igraju trojica hrvatskih reprezentativaca, pa ga se češće spominje i prenosi njegove utakmice. Sad kad je ušao u Champions League, uh, bit će još gore.

U čem je sad problem, picajzlo jedna naporna, pitate se sigurno? Well, naši dečki na televiziji (a bormeč i na radiju, na moj dodatni očaj) redovito tu riječ izgovaraju tot-en-hem. Onako, pravo američanski, s otegnutim “hem” na kraju. Da je itko od njih ikada pogledao sekundu priloga na BBCu o Spursima čuo bi da se ta riječ izgovara tot-nm, bez da se glas “h” uopće imalo čuje (kažu englezi da se to piše “ˈtɒt n əm”, ali ja sam pozaboravljala ta pravila, pa im moram vjerovati na riječ).

Ukratko, ovako: . Otprilike kao i , i . Zanimljivo je kako s ovim posljednjim ti isti sportski novinari nemaju problema, pa će bez beda reći da igraju “Ful’m protiv Totenhema“, što je vjerojatno samo njima jasno zašto i kako je moguće da jedno ime čitaš ispravno a drugo pogrešno.
Naravno da se ne nadam da će moj blogovski rant išta promijeniti, ali ono, možda netko negdje pročita ovo, pa se malo zamisli, pa probaju zamisliti kakvi bi bili tekstovi po hrvatskim novinama kada bi njihovi engleski kolege svi odreda, sistematski, pogrešno izgovarali ime jednog (ili svih) od trojice naših dečkiju koji igraju u Crotenhamu. Krotnm, usput budi rečeno!

O pornografiji

Derisce — Mon, 23 Aug 2010 11:49:12 +0000

Iz razloga o kojima mi se sad ne da pisati (ima vremena da saznate sve o tome), odlučila sam pokrenuti firmu. Kao i svaki pravi informatički pismeni ‘rvat ter ‘rvatica, krenula sam s hitro.hr, tamo saznala koji je put, otišla k njima gdje me primila poprilično nezainteresirana, nadrkana i neljubazna službenica, koja mi je objasnila da je prvi posao izbor imena. Reče ona meni da ime mora biti različito od već postojećeg imena firme, kao i da se od njega mora razlikovati u barem 2-3 znaka.
Prvo odabrano ime – ne može, jer je preslično postojećem (razlika je bila u 2 znaka).
Drugo odabrano ime – ne može, razlika je samo u 3 znaka, pri čemu oni imena firme doživljavaju fonetski, odnosno ne zanimaju ih znakovi unutar imena nego može samo slova.
Treće odabrano ime – ne može, zato što se naziv “Lab” može koristiti samo za laboratorije (s tim da je ovo posljednje gospođa iz hitro.hr rekla na svoju ruku, bez konzultacije sa sutkinjom, iako to ne bi smjela).
Četvrto odabrano ime – može, ali napisano bez apostrofa koje sam ja stavila u moj upit, dakle opet su odobrili nešto što nisam pitala.
Pitam ponovo, jel može s apostrofima, dobijam odgovor “NE ZNAM, pitajte javnog bilježnika”, iako je sasvim jasno da je Trgovački sud taj koji odlučuje i da bilježnik s tim nema nikakve veze. Danas zovem bilježnika, žena ljubazno kaže “Gospođo, mi vam o tom ne odlučujemo, nego sutkinja, ona vam prima stranke danas do 12, otiđite nju pitati da budete sigurni, pa dođite k nama”. Uputim se u grad, dođem pred sud u otprilike ovakvoj majici:

da bi mi zaštitar na ulazu rekao da u sud ne mogu ući u majici na bretelice (čak nemam ni potrebu cjepidlačiti oko činjenice da to NISU bretelice, jer i da jesu stvar bi bila potpuno ista). Doživim popižđenje koje je čak i sad relativno teško stavit na papir (monitor ), odem u dućan preko puta koji prodaje metražu i kupim metar najjeftinije tkanine, prebacim ju preko ramena i vratim se natrag. Tu me sad ljubazni čuvar pušta u sud, potpuno pogrešno informira da sutkinja prima stranke svaki dan (iako na njenim vratima jasno piše da ih prima samo ponedjeljkom, ali otkud bi on to znao, pa to je odluka iz svibnja 2007.).

Dođem k njoj, da, zaista apostrofi ne mogu, ali onaj “lab” koji mi je tako okrutno odbijen iz hitro.hr naravno može i njihovo obrazloženje odbijanja nema nikakve veze s vezom… Dobijem sretno i veselo ime koje mi se sviđa, ne baš toliko kao prvo i drugo i treće, ali dobro, može proći.

Da bih odabrala prikladno ime, trebalo mi je više od dva tjedna korespondencije s hitro.hr i odlazak na sud. Bože, stvarno se veselim ostatku procedure i imanju firme a i fala ti lijepa što je već završen projekt hitrorez, pa su sad sve besmislene administrativne prepreke ičemu ukinute (jel vam poznat možda odnekud ovaj lik s frontpagea hitroreza? meni kao da je poznat, možda s neke tjeralice ili nešto :ne zna: )

Da Nokia

Derisce — Sun, 08 Aug 2010 08:48:12 +0000

Sjedim jučer u jednoj zagrebačkoj pizzeriji koju ne želim reklamirati s jednim domaćim dečecom i jednom amerikankom. I tako, riječ po riječ, čudnim tokom misli, dođemo do toga da nam nedostaje engleska riječ za “kunu”, ne novac nego životinjicu. Nemremo se sjetiti ni on ni ja, dumamo, razmišljamo i na kraju zaključimo da je to zaista riječ koju nikada nismo ni znali, a ne da smo ju, eto, ovaj čas zaboravili…

Sad pijem kavu na terasi (da, konačno je dovoljno sunčano za moju omiljenu kavu na terasi i beskrajno sam sretna zbog toga) i idem malo tražit, kak se taj glodavac uopće zove na engleskom. Iznenađenje prvo: marten. Dakle, kad plaćate kunama, zapravo plaćate martensicama

Pa čitam tekst dalje, kad sam već tamo, kadli: iznenađenje drugo! Citiram:

The Finnish communications company Nokia derives its name, via the river Nokianvirta, from a type of marten locally known as the nokia.

Provjerim na njihovoj stranici, fakat je istina.

Dakle, hrvatska valuta i najveći evropski brend IMAJU nešto zajedničko, koliko god se to činilo nemoguće!

GO post

Derisce — Sat, 07 Aug 2010 09:42:15 +0000

Sigurno ste očekivali da ću, nakon 20 dana onog što drugi nazivaju godišnjim odmorom a meni je zapravo nastavak ljenčarenja, samo ne doma nego na putu, napisati krasan blog post o tome kako mi je bilo, gdje smo bili i što radili?
Da ću vam napisat koju riječ o prejebeno fancy hotelu u Dubrovniku u kojem smo bili 4 dana, a gdje smo vjerojatno bili jedini domaći gosti, da ću vam ispričat kak je guba odvest se na Srđ žičarom (ne mogu vjerovat da ovo ljeto otvorena žičara nema svoju web-stranicu, s barem 5 slika i osnovnim informacijama), da ću se pohvalit kako smo pili kavu u Prapratnom dan prije nego su ulovili onog udava (točno TOM kafiću, pokraj ovog bilijarskog stola )? Da ću se pohvalit ogromnom količinom predobre hrane i vina koje smo pojeli tih dana u Dubrovniku i oko njega? Da ću pokušat prešutjet kako smo otišli na Mljet bez dogovorenog smještaja tamo, preživjeli najsocijalističkiji eighties trenutak koji se vjerojatno još uopće može doživjet na našoj obali i na kraju našli iznimno pristojan smještaj za normalne novce, u miru i tišini zadnje mljetske pripizdine? A morala bih se pohvalit i kako smo otišli do Odisejeve špilje na Mljetu, usred podneva, ja u japankama (tko nije bio neće razumjeti poantu ove rečenice, ali nemre se to ni objasniti), kako smo nacionalni park prešli uzduž i poprijeko na biciklima i kupali se u Velikom i Malom jezeru, te se taj dan presvukli jedno 14 puta?
A vjerojatno i očekujete koju riječ o kupnji pomične klime u gradu Korčuli iz druge ruke, prepričavanje krasnih plaža i kupanja po cijelom otoku, detaljan izvještaj o ponovljenoj posjeti Konobi Mate u Pupnatu i njihovim smanjenim cijenama i smanjenim porcijama, sigurno bi voljeli čut i koju riječ o Vandalima koje smo slušali nekoliko puta u Korčuli, uz gin-tonik?
A sigurno biste očekivali da ću uz sve to staviti i koju slikicu, neku od najboljih koje sam ufotkala?

E, nebum. Zato što fotić jesam ponijela sa sobom, ali njegovu bateriju nisam.

Hlo, ter neke druge di-Rektorice

Derisce — Sat, 10 Jul 2010 09:41:04 +0000

Da, Hlo je opet postala Ona Koja Vedri i Oblači na HRTu, jebiga, ionak je to bila cijelo vrijeme dok su kojekakvi patuljci bili postavljeni na njeno radno mjesto. No, na stranu Hlo, protiv nje se ionako nitko i nikako ne može boriti (rekli bi oni odvratnoga smisla za humor da njoj čak ni vlastite kancerozne stanice ne mogu stat na rep), zove mene jučer frendica da nek obavezno poslušam nešto što je ona postala na FB. Ovo, da budemo precizni:

http://www.antenazagreb.hr/uploads/_Audio/LukaBulic/2/hlo_zauvijek.mp3

Moj dugogodišnji poznanik i dečec koji mi je silno drag napravio pjesmicu o tome kako nitko i nikako ne može sjebati Hlo, kako ona zapravo lebdi hodnicima HRTa… Super zajebancija, u rangu njegovih prijašnjih uradaka…

Ali, pobogu, kako je to neopisivo slično nekoj drugoj di-Rektorici koju poznajemo! Kako je to, onak, kao da je Luka za moju bivšu direktoricu pisao, samo da nema toga Hlo nekoliko puta, moglo bi se prodati kao himna događaja u mojoj bivšoj firmi

Nakon nekakve sveobuhvatne nuklearne eksplozije, ostalo bi par žohija, slicyn deinoccocus, Hlo i Vege. Isuse, kako bi to dobro bilo vidjeti, kakav Clash of the Titans

Prvi drugi rođendan

Derisce — Tue, 06 Jul 2010 15:07:24 +0000

Sretan mi bio!

Post po željama – o golfu

Derisce — Sat, 12 Jun 2010 08:59:38 +0000

Negdje od dvadesete godine u novčaniku imam listu stvari koje želim napraviti u životu. Nema na njoj ništa pametno, smisleno, bitno i/ili odlučujuće za moj život (ne, nema točke “doktorirati” niti točke “želim dobiti svoju emisiju na radiju”, niti ničega sličnog tome). Neću vam, naravno, napisati ovdje što se sve nalazi na toj listi, samo ću reći da sam dobar dio toga ispunila, jedan dio nisam a i taj što nisam – očekujem da ću uskoro. To u prijevodu znači da ću uskoro morati pisati novu listu, ali to i nije loše, ako čovjek u životu napiše i ispuni 5-6 takvih lista valjda se dobro zabavljao u životu :ne zna:

Jedna od stvari na tom mom popisu je bila i da želim barem jednom igrati golf. Kažem, nije to bio važan i velik dio mog života, ali zaista me, još od doba pojave satelitske televizije kad sam kao hipnotizirana znala gledat golf na Eurosportu, nekak vuklo da to probam, da vidim u čem je stvar, zakaj ti ludi Ameri toliko vremena i para troše na taj, meni se činilo, ne pretjerano uzbudljiv i zabavan sport, pokraj toliko drugih, dinamičnijih i aktivnijih. E, onda je ispalo da ćemo na dan-dva (duga priča ) ići k frendovima u Sveti Martin na Muri, gdje je otvoren taj golf spa resort, hotel, pičke materine i pokraj toga teren za golf od 9 rupa [digresija: zamislite čuda, uspjeli su napraviti teren za golf, a još nije bio donesen zakon o golfu ]. I ja sam krenula u misiju “idemo svi skupa igrati golf”: pronašla cjenik, otkrila da imaju zanimljive početničke tečajeve, za upoznavanje s tim sportom, nagovorila preostalih troje da idu sa mnom (ijopet im hvala na tome), nazvala, rezervirala, nisam im kupila bijele golf-hlačice i kapice sa coflekima, i unatoč mojim ekstremno začepljenim ušima od bazena, otišli smo na golf. Kako držati palicu, kako zamahnuti, što raditi na greenu učio nas je jedan iznimno simpatični gospodin, ne baš tako mlad kako sam očekivala, ali nam je tih sat i pol učinio vrlo zanimljivima.

Za početak smo pokušavali naučiti zamah, ilitiga swing. Nije nam, naravno, išlo, bilo je loptica posvuda, ali nakon nekog vremena svi četvoro smo počeli više pogađati nego promašivati, letjele su loptice i preko 100 metara (well, zapravo, samo jednom od nas, ali nema veze, mi smo grupa, mi sve uspjehe prisvajamo i dijelimo). Nakon toga išli smo gađati rupice izbliza i, onak, to nam je išlo još gore. Green je brz, loptičak leti po njemu, najviše pogodaka bilo je u rupu koju nismo nameračili pogoditi. Uglavnom, bilo je prezabavno i nas smo dvoje zaključili da bi se moglo s vremena na vrijeme otići negdje na driving range malo napucavati.

E, da, sutra i prekosutra imala sam mnogo manje muskulfibera nego što sam očekivala, samo malo sam osjetila tricepse (koji su, objektivno, kod osobe koja vodi ovakav lijeno-sjedeći život poput mene u posljednjih 6 mjeseci zaista zakržljali do besvijesti), a očekivala sam da ću osjetit tko-zna-koje mišiće za koje ni ne znam da postoje…

I tako, još jedna stvar prekrižena na popisu Ostalo ih je, mislim, još dvije

O MSU i košarci

Derisce — Sun, 06 Jun 2010 18:09:15 +0000

Jučer sam, nakon nekoliko mjeseci dogovaranja s frendom, konačno uspjela otići do MSU. Nisam ja baš neki veliki ljubitelj umjetnosti, posebno ne moderne, ali nekak smatram dijelom opće kulture da se čovjek jednom svakih par mjeseci (dvaput godišnje) prošeće do neke galerije, muzeja, a isto tako mislim da bi većina Zagrepčana trebala otić vidjeti ovaj muzej, ako ništa drugo, zato što smo njegovu gradnju skupo (pre)platili. Mjesta za parking ima dovoljno, ulaznica je 30 kn (danas sam saznala da sam imala dva uvjeta prema kojima sam mogla ući besplatno, ali ajde nek im bude tih 4 € od mene). Uz to, možete za 10 kn dobiti vrlo praktičan audiovodič, koji jednostavno uključite kad dođete do nekog djela i on vas informira. Muzejski postav je zanimljiv, čak i jednom potpuno neukom biću za moderne umjetnosti, kao što sam ja, ima možda nešto manje djela stranih, uglednih autora, ali zato što se domaćih tiče, ima svega (osim meandara, što nas je baš onako iznenadilo). Osim superpraktičnog audiovodiča, vidi se da je mnogo truda uloženo od autora postava da se s posjetiteljima iskomuniciraju informacije koje oni možda ne znaju, pa tako postoje razni natpisi koji olakšavaju snalaženje među eksponatima. Za samu zgradu se nedvojbeno vidi da je završena navrat-nanos (muzej je, da vas podsjetim, morao biti otvoren prije predsjedničkih izbora, jer je delusional debil od našeg gradonačelnika bio uvjeren da će mu čin otvorenja pomoć da pobijedi ), građevinski je usrana beyond belief, pa će se, vjerujem, uskoro počet raspadati po šavovima, što ćemo opet morat mi platit da se dovede u red. Osim toga, sve u vezi sa zgradom je guba, arhitektonsko rješenje, umjetnine s vanjske strane, one led-diodice. Malo mi je žao što nisam vidjela da ima ikakva informacija o samoj zgradi, ali moguće da sam ju jednostavno propustila. U muzeju imate što radit dobrih 3 sata, nas je oboje bilo uhvatilo zasićenje jer smo bili preplavljeni umjetničkim informacijama i jučer je bila UŽASNO narinuta klima, tako da u jednom trenutku nije bilo uopće ugodno biti unutra. Bilo je iznenađujuće mnogo ljudi, za tako divan proljetni (konačno!) dan, jako puno mladih, dosta roditelja s djecom… A i tobogan je, naravno, super! Izašla sam iz muzeja vrlo zadovoljna onim što sam dobila za svojih 30 kn, s ogromnom masnicom na lijevom koljenu i onda se skoro potukla s jednom kozom na parkiralištu na Bundeku, ali ovo je feel-good-proljetno-leptirasto-jagodasto-bobičasti post, pa nećemo o debilima
Danas sam, onako, bez plana, smisla i objašnjenja završila u selu Horvatima, uz staru karlovačku, gdje smo proveli oko sat vremena igrajući košarku nogometnom loptom (koja je, začudo, isto relikt predizborne kampanje gore spomenutog debila), pa malo napucavajući loptu u gol nogom, pa malo glumeći rukometnog golmana, pa se rolajući… Bilo je sunčano, vruće, lijepo smo se uznojili, vjerojatno nas je i sunac malo uhvatio u prolazu, ali osjećala sam se tad tako – mladom. Dok sam bila zaista mlada, rijetko sam se tako osjećala. Ne kažem da sam sada stara, daleko od toga, ali danas sam se osjećala kao da smo dvoje sedamnaestogodišnjaka, bez brige, bez pameti, bez plana, rade točno ono što im u danom trenutku padne na pamet, čak nesposobni cijeniti užasno vrijednu činjenicu da im je na pamet pala ista stvar… Sad, sjedeći na terasi nakon ovakvog dana i jedva ispečenog roštilja za nas dvoje, mogu mirne duše reći da mi je u životu do sada falilo ovakvih dana.

Skeptici

Derisce — Wed, 02 Jun 2010 09:29:43 +0000

Naravno da, otkad se zakuhala priča s onim užasom od emisije “Na rubu znanosti” često dobijem pitanje “A kaj ti misliš o tome?” I naravno da imam relativno čvrsto definirano mišljenje, na koje poprilično utječe činjenica da neke od glavnih sudionika te afere poznajem i imam o njima malo drukčije mišljenje nego što oni imaju sami o sebi. No, i dalje stoji činjenica da čvrsto vjerujem da Na rubu znanosti ni u kom slučaju ne bi trebala biti u Znanstveno-obrazovnom programu HRTa*, ne smatram da ju treba ukinuti, samo ju smjestiti u onu kategoriju kud i spada: šarlatanstvo, pseudoznanost, prevara i vrlo često zarađivanje prljavoga novca na najnemoćnijima. Isto tako, smatram da je Dejanov put, način i općenito medijska slika koju je stvorio o sebi potpuno pogrešna, da je nastup protiv Paara na tportalu napravio našoj strani više štete nego koristi, ali dajem mu priznanje da se trudi, da ponekad izgleda kao jedini koji nastoji malo podignuti glavu izvan močvare u kojoj se hrvatska javnost i mediji nalaze.
Nije, naravno, jedini, moram spomenuti Nevena Barkovića na tportalu koji se stvarno trudi ponuditi zanimljive i kvalitetne napise o znanosti, može se smislenih stvari pročitati na raznim mjestima, osnovni je problem što prosječni hrvatski konzument medija jednostavno nije u stanju procijeniti što je kvalitetan tekst, a što pizdarija (kao što su, naprimjer, one koje uporno zagađuju net.hr). I ne mislim da bi uopće trebao biti u stanju ocjenjivati svaki pojedinačni tekst, trebali bi mediji, zajedno sa znanstvenicima, dati sve od sebe stvoriti određene brandove, za koje će čitatelji, gledatelji (bah, jebiga, nema pomoći, moram reći i “slušatelji” ) znati prepoznati da se radi o smislenom, kvalitetnom tekstu o znanosti, a ne glupom popunjavanju prostora, kakvo je često u našim medijima.
Pa se tako ovijeh dana pojavila Google grupa “Skeptici”, koja okuplja ekipu koja razmišlja slično meni, koja razgovara o načinu prezentacije znanosti u javnosti i što je pošlo krivo i kako to promijeniti… Opet, kažem, nisam sasvim sigurna da je to potpuno ispravan put, zatvorit se u neku Google grupu u kojoj <> istomišljenici raspravljaju, ali kako bi rekli neki pametni ljudi “Najbolji način za dobit dobru ideju je imati mnogo ideja”, pa zašto ne probati i ovako. Iz nekakve podrške grupi, ovdje stavljam dio njenog RSS feeda, da možete malo upratiti što se na grupi događa i o čemu se govori.

Re: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Još je Aristotel srcu "prišio" razne funkcije za koje danas znamo da
je odgovoran mozak.

[link]

Na toj razini (ne)spoznaje otprilike funkcionira argumentacija dr.
Ljubičića.
No, u usporedbi s dr. Jakovljevićem, koji je maltene reklamni agent
Re: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Nisam pretplatnik Novog lista pa vidim samo početke,
no mislim da je i to dovoljno za neke zaključke.
Rekao bih da ljudi poput prof. dr. Đuliana Ljubičića
rade više štete od samog "vidovnjaka".
Ili su njegove izjave, u rukavicama, još malo dorađene
od strane novinara?
Da, samoizlječenja se događaju, ali ne znači da su nadnaravna.
Reklama za ďż˝arlatana u Novom listu - Bernard jaše i otprije, na našoj simpatičnoj čakavštini:
[link]
A psihijatar je, u odgovoru na Grujićevu reklamu, vrlo dvosmislen (za razliku od dvije vijesti izdvojene u okviru)
Re: Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Da, dobar je. Mislim da cu ga i ja isprintati.
Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Jako dobra slika... povecat cu ju na A3 formati i okaciti na zid labosa:
[link]
I ovo nije lose: *[link]
*--
Best regards,
Pavle Mocilac
============================== ==============

* – ono što mene, zapravo, s micanjem Mišaka iz Znanstveno-obrazovnog programa muči je što će točno zamijeniti njegovu emisiju? Imamo li ikakvog razloga vjerovati da će na to mjesto doći iole smislena, zanimljiva, intrigantna, gledljiva, nedosadna emisija koja će zaista pričati o znanosti? Dodatno, smatra li zaista netko da se o hrvatskoj znanosti može govoriti prema svim ovim epitetima iz tjedna u tjedan?

O tuđem mazohizmu

Derisce — Wed, 26 May 2010 09:21:20 +0000

Oni koji me poznaju, a to je većina onih koji čita ovaj blog, znaju da ja baš i nisam draga i simpatična osobica. Ne plijenim na prvu loptu, nemam karizmu, nisam društvena, gotovo da baš i ne volim ljude. Uz to, postoji i ogromanjski broj ljudi koji su mi iz trilijun razloga antipatični, zapravo postoji mnogo veća šansa da mi netko bude na prvu loptu toliko antipatičan da nikada ni ne dođemo do druge, treće i četvrte lopte. Zato iznimno cijenim one koji se uspiju probiti kroz te sulude zamke kojima odbijam ljude od sebe (da, najčešće se potrudim da ja vama postanem antipatična, iako to baš i nije tak težak zadatak ).
Međutim, cijeli se život borim s jednim fascinantnim fenomenom: stalno, cijelo vrijeme, postoji određeni broj ljudi koji se ne da! Radi se o ljudima koji su meni antipatični (od iznimno antipatični pa se naježim od njih, do recimo, onako, lagano “ne-želim-ništa-imati-s-tobom” antipatični) a koji se intenzivno trude sa mnom održavati kontakt i biti u dobrim odnosima. Mazohizam je to koji nikako ne uspijevam razumjeti, ali mogu nabrojati barem desetak takvih ljudi, od svojih srednjoškolskih dana pa do danas. Ljudi koji se trude prema meni biti nice, koliko god se ja trudila to ne biti, ljudi koji intenzivno žele sa mnom razgovarati, iako ja razgovor intenzivno sabotiram, ljudi koji me neobjašnjivo vole . Ono što je još tragičnije je da su to do sad često bile osobe s kojima sam morala održavati kakvu takvu komunikaciju (recimo, razrednica u srednjoj školi), ali bilo je i prilika kad sam mogla ispucati i najgore strane svog umiljatog karaktera, otići usred razgovora, namjerno se praviti da zaboravljam podatke o njima, vrijeđati nekakve skupine kojima znam da oni pripadaju, ali najčešće to je bilo uzalud…

I tako, otkad znam za sebe u mom životu postoji barem jedna takva osoba. Sad mi je neko vrijeme baš bila falila

pees: ne, neću odgovoriti na pitanja “jesam li ja jedan/na od tih” i “tko je to, tko je to, tko je to”, hvala na razumijevanju