Oni koji me poznaju, a to je većina onih koji čita ovaj blog, znaju da ja baš i nisam draga i simpatična osobica. Ne plijenim na prvu loptu, nemam karizmu, nisam društvena, gotovo da baš i ne volim ljude. Uz to, postoji i ogromanjski broj ljudi koji su mi iz trilijun razloga antipatični, zapravo postoji mnogo veća šansa da mi netko bude na prvu loptu toliko antipatičan da nikada ni ne dođemo do druge, treće i četvrte lopte. Zato iznimno cijenim one koji se uspiju probiti kroz te sulude zamke kojima odbijam ljude od sebe (da, najčešće se potrudim da ja vama postanem antipatična, iako to baš i nije tak težak zadatak ).
Međutim, cijeli se život borim s jednim fascinantnim fenomenom: stalno, cijelo vrijeme, postoji određeni broj ljudi koji se ne da! Radi se o ljudima koji su meni antipatični (od iznimno antipatični pa se naježim od njih, do recimo, onako, lagano “ne-želim-ništa-imati-s-tobom” antipatični) a koji se intenzivno trude sa mnom održavati kontakt i biti u dobrim odnosima. Mazohizam je to koji nikako ne uspijevam razumjeti, ali mogu nabrojati barem desetak takvih ljudi, od svojih srednjoškolskih dana pa do danas. Ljudi koji se trude prema meni biti nice, koliko god se ja trudila to ne biti, ljudi koji intenzivno žele sa mnom razgovarati, iako ja razgovor intenzivno sabotiram, ljudi koji me neobjašnjivo vole . Ono što je još tragičnije je da su to do sad često bile osobe s kojima sam morala održavati kakvu takvu komunikaciju (recimo, razrednica u srednjoj školi), ali bilo je i prilika kad sam mogla ispucati i najgore strane svog umiljatog karaktera, otići usred razgovora, namjerno se praviti da zaboravljam podatke o njima, vrijeđati nekakve skupine kojima znam da oni pripadaju, ali najčešće to je bilo uzalud…

I tako, otkad znam za sebe u mom životu postoji barem jedna takva osoba. Sad mi je neko vrijeme baš bila falila

pees: ne, neću odgovoriti na pitanja “jesam li ja jedan/na od tih” i “tko je to, tko je to, tko je to”, hvala na razumijevanju