Jučer sam, nakon nekoliko mjeseci dogovaranja s frendom, konačno uspjela otići do MSU. Nisam ja baš neki veliki ljubitelj umjetnosti, posebno ne moderne, ali nekak smatram dijelom opće kulture da se čovjek jednom svakih par mjeseci (dvaput godišnje) prošeće do neke galerije, muzeja, a isto tako mislim da bi većina Zagrepčana trebala otić vidjeti ovaj muzej, ako ništa drugo, zato što smo njegovu gradnju skupo (pre)platili. Mjesta za parking ima dovoljno, ulaznica je 30 kn (danas sam saznala da sam imala dva uvjeta prema kojima sam mogla ući besplatno, ali ajde nek im bude tih 4 € od mene). Uz to, možete za 10 kn dobiti vrlo praktičan audiovodič, koji jednostavno uključite kad dođete do nekog djela i on vas informira. Muzejski postav je zanimljiv, čak i jednom potpuno neukom biću za moderne umjetnosti, kao što sam ja, ima možda nešto manje djela stranih, uglednih autora, ali zato što se domaćih tiče, ima svega (osim meandara, što nas je baš onako iznenadilo). Osim superpraktičnog audiovodiča, vidi se da je mnogo truda uloženo od autora postava da se s posjetiteljima iskomuniciraju informacije koje oni možda ne znaju, pa tako postoje razni natpisi koji olakšavaju snalaženje među eksponatima. Za samu zgradu se nedvojbeno vidi da je završena navrat-nanos (muzej je, da vas podsjetim, morao biti otvoren prije predsjedničkih izbora, jer je delusional debil od našeg gradonačelnika bio uvjeren da će mu čin otvorenja pomoć da pobijedi ), građevinski je usrana beyond belief, pa će se, vjerujem, uskoro počet raspadati po šavovima, što ćemo opet morat mi platit da se dovede u red. Osim toga, sve u vezi sa zgradom je guba, arhitektonsko rješenje, umjetnine s vanjske strane, one led-diodice. Malo mi je žao što nisam vidjela da ima ikakva informacija o samoj zgradi, ali moguće da sam ju jednostavno propustila. U muzeju imate što radit dobrih 3 sata, nas je oboje bilo uhvatilo zasićenje jer smo bili preplavljeni umjetničkim informacijama i jučer je bila UŽASNO narinuta klima, tako da u jednom trenutku nije bilo uopće ugodno biti unutra. Bilo je iznenađujuće mnogo ljudi, za tako divan proljetni (konačno!) dan, jako puno mladih, dosta roditelja s djecom… A i tobogan je, naravno, super! Izašla sam iz muzeja vrlo zadovoljna onim što sam dobila za svojih 30 kn, s ogromnom masnicom na lijevom koljenu i onda se skoro potukla s jednom kozom na parkiralištu na Bundeku, ali ovo je feel-good-proljetno-leptirasto-jagodasto-bobičasti post, pa nećemo o debilima
Danas sam, onako, bez plana, smisla i objašnjenja završila u selu Horvatima, uz staru karlovačku, gdje smo proveli oko sat vremena igrajući košarku nogometnom loptom (koja je, začudo, isto relikt predizborne kampanje gore spomenutog debila), pa malo napucavajući loptu u gol nogom, pa malo glumeći rukometnog golmana, pa se rolajući… Bilo je sunčano, vruće, lijepo smo se uznojili, vjerojatno nas je i sunac malo uhvatio u prolazu, ali osjećala sam se tad tako – mladom. Dok sam bila zaista mlada, rijetko sam se tako osjećala. Ne kažem da sam sada stara, daleko od toga, ali danas sam se osjećala kao da smo dvoje sedamnaestogodišnjaka, bez brige, bez pameti, bez plana, rade točno ono što im u danom trenutku padne na pamet, čak nesposobni cijeniti užasno vrijednu činjenicu da im je na pamet pala ista stvar… Sad, sjedeći na terasi nakon ovakvog dana i jedva ispečenog roštilja za nas dvoje, mogu mirne duše reći da mi je u životu do sada falilo ovakvih dana.