Negdje od dvadesete godine u novčaniku imam listu stvari koje želim napraviti u životu. Nema na njoj ništa pametno, smisleno, bitno i/ili odlučujuće za moj život (ne, nema točke “doktorirati” niti točke “želim dobiti svoju emisiju na radiju”, niti ničega sličnog tome). Neću vam, naravno, napisati ovdje što se sve nalazi na toj listi, samo ću reći da sam dobar dio toga ispunila, jedan dio nisam a i taj što nisam – očekujem da ću uskoro. To u prijevodu znači da ću uskoro morati pisati novu listu, ali to i nije loše, ako čovjek u životu napiše i ispuni 5-6 takvih lista valjda se dobro zabavljao u životu :ne zna:

Jedna od stvari na tom mom popisu je bila i da želim barem jednom igrati golf. Kažem, nije to bio važan i velik dio mog života, ali zaista me, još od doba pojave satelitske televizije kad sam kao hipnotizirana znala gledat golf na Eurosportu, nekak vuklo da to probam, da vidim u čem je stvar, zakaj ti ludi Ameri toliko vremena i para troše na taj, meni se činilo, ne pretjerano uzbudljiv i zabavan sport, pokraj toliko drugih, dinamičnijih i aktivnijih. E, onda je ispalo da ćemo na dan-dva (duga priča ) ići k frendovima u Sveti Martin na Muri, gdje je otvoren taj golf spa resort, hotel, pičke materine i pokraj toga teren za golf od 9 rupa [digresija: zamislite čuda, uspjeli su napraviti teren za golf, a još nije bio donesen zakon o golfu ]. I ja sam krenula u misiju “idemo svi skupa igrati golf”: pronašla cjenik, otkrila da imaju zanimljive početničke tečajeve, za upoznavanje s tim sportom, nagovorila preostalih troje da idu sa mnom (ijopet im hvala na tome), nazvala, rezervirala, nisam im kupila bijele golf-hlačice i kapice sa coflekima, i unatoč mojim ekstremno začepljenim ušima od bazena, otišli smo na golf. Kako držati palicu, kako zamahnuti, što raditi na greenu učio nas je jedan iznimno simpatični gospodin, ne baš tako mlad kako sam očekivala, ali nam je tih sat i pol učinio vrlo zanimljivima.

Za početak smo pokušavali naučiti zamah, ilitiga swing. Nije nam, naravno, išlo, bilo je loptica posvuda, ali nakon nekog vremena svi četvoro smo počeli više pogađati nego promašivati, letjele su loptice i preko 100 metara (well, zapravo, samo jednom od nas, ali nema veze, mi smo grupa, mi sve uspjehe prisvajamo i dijelimo). Nakon toga išli smo gađati rupice izbliza i, onak, to nam je išlo još gore. Green je brz, loptičak leti po njemu, najviše pogodaka bilo je u rupu koju nismo nameračili pogoditi. Uglavnom, bilo je prezabavno i nas smo dvoje zaključili da bi se moglo s vremena na vrijeme otići negdje na driving range malo napucavati.

E, da, sutra i prekosutra imala sam mnogo manje muskulfibera nego što sam očekivala, samo malo sam osjetila tricepse (koji su, objektivno, kod osobe koja vodi ovakav lijeno-sjedeći život poput mene u posljednjih 6 mjeseci zaista zakržljali do besvijesti), a očekivala sam da ću osjetit tko-zna-koje mišiće za koje ni ne znam da postoje…

I tako, još jedna stvar prekrižena na popisu Ostalo ih je, mislim, još dvije