Prvi drugi rođendan
Sretan mi bio!
Sretan mi bio!
Negdje od dvadesete godine u novčaniku imam listu stvari koje želim napraviti u životu. Nema na njoj ništa pametno, smisleno, bitno i/ili odlučujuće za moj život (ne, nema točke “doktorirati” niti točke “želim dobiti svoju emisiju na radiju”, niti ničega sličnog tome). Neću vam, naravno, napisati ovdje što se sve nalazi na toj listi, samo ću reći da sam dobar dio toga ispunila, jedan dio nisam a i taj što nisam – očekujem da ću uskoro. To u prijevodu znači da ću uskoro morati pisati novu listu, ali to i nije loše, ako čovjek u životu napiše i ispuni 5-6 takvih lista valjda se dobro zabavljao u životu :ne zna:
Jedna od stvari na tom mom popisu je bila i da želim barem jednom igrati golf. Kažem, nije to bio važan i velik dio mog života, ali zaista me, još od doba pojave satelitske televizije kad sam kao hipnotizirana znala gledat golf na Eurosportu, nekak vuklo da to probam, da vidim u čem je stvar, zakaj ti ludi Ameri toliko vremena i para troše na taj, meni se činilo, ne pretjerano uzbudljiv i zabavan sport, pokraj toliko drugih, dinamičnijih i aktivnijih. E, onda je ispalo da ćemo na dan-dva (duga priča
) ići k frendovima u Sveti Martin na Muri, gdje je otvoren taj golf spa resort, hotel, pičke materine i pokraj toga teren za golf od 9 rupa [digresija: zamislite čuda, uspjeli su napraviti teren za golf, a još nije bio donesen zakon o golfu
]. I ja sam krenula u misiju “idemo svi skupa igrati golf”: pronašla cjenik, otkrila da imaju zanimljive početničke tečajeve, za upoznavanje s tim sportom, nagovorila preostalih troje da idu sa mnom (ijopet im hvala na tome), nazvala, rezervirala, nisam im kupila bijele golf-hlačice i kapice sa coflekima, i unatoč mojim ekstremno začepljenim ušima od bazena, otišli smo na golf. Kako držati palicu, kako zamahnuti, što raditi na greenu učio nas je jedan iznimno simpatični gospodin, ne baš tako mlad kako sam očekivala, ali nam je tih sat i pol učinio vrlo zanimljivima.
Za početak smo pokušavali naučiti zamah, ilitiga swing. Nije nam, naravno, išlo, bilo je loptica posvuda, ali nakon nekog vremena svi četvoro smo počeli više pogađati nego promašivati, letjele su loptice i preko 100 metara (well, zapravo, samo jednom od nas, ali nema veze, mi smo grupa, mi sve uspjehe prisvajamo i dijelimo). Nakon toga išli smo gađati rupice izbliza i, onak, to nam je išlo još gore. Green je brz, loptičak leti po njemu, najviše pogodaka bilo je u rupu koju nismo nameračili pogoditi. Uglavnom, bilo je prezabavno i nas smo dvoje zaključili da bi se moglo s vremena na vrijeme otići negdje na driving range malo napucavati.
E, da, sutra i prekosutra imala sam mnogo manje muskulfibera nego što sam očekivala, samo malo sam osjetila tricepse (koji su, objektivno, kod osobe koja vodi ovakav lijeno-sjedeći život poput mene u posljednjih 6 mjeseci zaista zakržljali do besvijesti), a očekivala sam da ću osjetit tko-zna-koje mišiće za koje ni ne znam da postoje…
I tako, još jedna stvar prekrižena na popisu
Ostalo ih je, mislim, još dvije
Jučer sam, nakon nekoliko mjeseci dogovaranja s frendom, konačno uspjela otići do MSU. Nisam ja baš neki veliki ljubitelj umjetnosti, posebno ne moderne, ali nekak smatram dijelom opće kulture da se čovjek jednom svakih par mjeseci (dvaput godišnje) prošeće do neke galerije, muzeja, a isto tako mislim da bi većina Zagrepčana trebala otić vidjeti ovaj muzej, ako ništa drugo, zato što smo njegovu gradnju skupo (pre)platili. Mjesta za parking ima dovoljno, ulaznica je 30 kn (danas sam saznala da sam imala dva uvjeta prema kojima sam mogla ući besplatno, ali ajde nek im bude tih 4 € od mene). Uz to, možete za 10 kn dobiti vrlo praktičan audiovodič, koji jednostavno uključite kad dođete do nekog djela i on vas informira. Muzejski postav je zanimljiv, čak i jednom potpuno neukom biću za moderne umjetnosti, kao što sam ja, ima možda nešto manje djela stranih, uglednih autora, ali zato što se domaćih tiče, ima svega (osim meandara, što nas je baš onako iznenadilo). Osim superpraktičnog audiovodiča, vidi se da je mnogo truda uloženo od autora postava da se s posjetiteljima iskomuniciraju informacije koje oni možda ne znaju, pa tako postoje razni natpisi koji olakšavaju snalaženje među eksponatima. Za samu zgradu se nedvojbeno vidi da je završena navrat-nanos (muzej je, da vas podsjetim, morao biti otvoren prije predsjedničkih izbora, jer je delusional debil od našeg gradonačelnika bio uvjeren da će mu čin otvorenja pomoć da pobijedi
), građevinski je usrana beyond belief, pa će se, vjerujem, uskoro počet raspadati po šavovima, što ćemo opet morat mi platit da se dovede u red. Osim toga, sve u vezi sa zgradom je guba, arhitektonsko rješenje, umjetnine s vanjske strane, one led-diodice. Malo mi je žao što nisam vidjela da ima ikakva informacija o samoj zgradi, ali moguće da sam ju jednostavno propustila. U muzeju imate što radit dobrih 3 sata, nas je oboje bilo uhvatilo zasićenje jer smo bili preplavljeni umjetničkim informacijama i jučer je bila UŽASNO narinuta klima, tako da u jednom trenutku nije bilo uopće ugodno biti unutra. Bilo je iznenađujuće mnogo ljudi, za tako divan proljetni (konačno!) dan, jako puno mladih, dosta roditelja s djecom… A i tobogan je, naravno, super! Izašla sam iz muzeja vrlo zadovoljna onim što sam dobila za svojih 30 kn, s ogromnom masnicom na lijevom koljenu i onda se skoro potukla s jednom kozom na parkiralištu na Bundeku, ali ovo je feel-good-proljetno-leptirasto-jagodasto-bobičasti post, pa nećemo o debilima ![]()
Danas sam, onako, bez plana, smisla i objašnjenja završila u selu Horvatima, uz staru karlovačku, gdje smo proveli oko sat vremena igrajući košarku nogometnom loptom (koja je, začudo, isto relikt predizborne kampanje gore spomenutog debila), pa malo napucavajući loptu u gol nogom, pa malo glumeći rukometnog golmana, pa se rolajući… Bilo je sunčano, vruće, lijepo smo se uznojili, vjerojatno nas je i sunac malo uhvatio u prolazu, ali osjećala sam se tad tako – mladom. Dok sam bila zaista mlada, rijetko sam se tako osjećala. Ne kažem da sam sada stara, daleko od toga, ali danas sam se osjećala kao da smo dvoje sedamnaestogodišnjaka, bez brige, bez pameti, bez plana, rade točno ono što im u danom trenutku padne na pamet, čak nesposobni cijeniti užasno vrijednu činjenicu da im je na pamet pala ista stvar… Sad, sjedeći na terasi nakon ovakvog dana i jedva ispečenog roštilja za nas dvoje, mogu mirne duše reći da mi je u životu do sada falilo ovakvih dana.
Naravno da, otkad se zakuhala priča s onim užasom od emisije “Na rubu znanosti” često dobijem pitanje “A kaj ti misliš o tome?” I naravno da imam relativno čvrsto definirano mišljenje, na koje poprilično utječe činjenica da neke od glavnih sudionika te afere poznajem i imam o njima malo drukčije mišljenje nego što oni imaju sami o sebi. No, i dalje stoji činjenica da čvrsto vjerujem da Na rubu znanosti ni u kom slučaju ne bi trebala biti u Znanstveno-obrazovnom programu HRTa*, ne smatram da ju treba ukinuti, samo ju smjestiti u onu kategoriju kud i spada: šarlatanstvo, pseudoznanost, prevara i vrlo često zarađivanje prljavoga novca na najnemoćnijima. Isto tako, smatram da je Dejanov put, način i općenito medijska slika koju je stvorio o sebi potpuno pogrešna, da je nastup protiv Paara na tportalu napravio našoj strani više štete nego koristi, ali dajem mu priznanje da se trudi, da ponekad izgleda kao jedini koji nastoji malo podignuti glavu izvan močvare u kojoj se hrvatska javnost i mediji nalaze.
Nije, naravno, jedini, moram spomenuti Nevena Barkovića na tportalu koji se stvarno trudi ponuditi zanimljive i kvalitetne napise o znanosti, može se smislenih stvari pročitati na raznim mjestima, osnovni je problem što prosječni hrvatski konzument medija jednostavno nije u stanju procijeniti što je kvalitetan tekst, a što pizdarija (kao što su, naprimjer, one koje uporno zagađuju net.hr). I ne mislim da bi uopće trebao biti u stanju ocjenjivati svaki pojedinačni tekst, trebali bi mediji, zajedno sa znanstvenicima, dati sve od sebe stvoriti određene brandove, za koje će čitatelji, gledatelji (bah, jebiga, nema pomoći, moram reći i “slušatelji” ) znati prepoznati da se radi o smislenom, kvalitetnom tekstu o znanosti, a ne glupom popunjavanju prostora, kakvo je često u našim medijima.
Pa se tako ovijeh dana pojavila Google grupa “Skeptici”, koja okuplja ekipu koja razmišlja slično meni, koja razgovara o načinu prezentacije znanosti u javnosti i što je pošlo krivo i kako to promijeniti… Opet, kažem, nisam sasvim sigurna da je to potpuno ispravan put, zatvorit se u neku Google grupu u kojoj <> istomišljenici raspravljaju, ali kako bi rekli neki pametni ljudi “Najbolji način za dobit dobru ideju je imati mnogo ideja”, pa zašto ne probati i ovako. Iz nekakve podrške grupi, ovdje stavljam dio njenog RSS feeda, da možete malo upratiti što se na grupi događa i o čemu se govori.
Re: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Još je Aristotel srcu "prišio" razne funkcije za koje danas znamo da
je odgovoran mozak.
Na toj razini (ne)spoznaje otprilike funkcionira argumentacija dr.
Ljubičića.
No, u usporedbi s dr. Jakovljevićem, koji je maltene reklamni agentRe: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Nisam pretplatnik Novog lista pa vidim samo početke,
no mislim da je i to dovoljno za neke zaključke.
Rekao bih da ljudi poput prof. dr. Đuliana Ljubičića
rade više štete od samog "vidovnjaka".
Ili su njegove izjave, u rukavicama, još malo dorađene
od strane novinara?
Da, samoizlječenja se događaju, ali ne znači da su nadnaravna.Reklama za ďż˝arlatana u Novom listu - Bernard jaše i otprije, na našoj simpatičnoj čakavštini:
[link]
A psihijatar je, u odgovoru na Grujićevu reklamu, vrlo dvosmislen (za razliku od dvije vijesti izdvojene u okviru)Re: Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Da, dobar je. Mislim da cu ga i ja isprintati. Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Jako dobra slika... povecat cu ju na A3 formati i okaciti na zid labosa:
[link]
I ovo nije lose: *[link]
*--
Best regards,
Pavle Mocilac
============================== ==============
* – ono što mene, zapravo, s micanjem Mišaka iz Znanstveno-obrazovnog programa muči je što će točno zamijeniti njegovu emisiju? Imamo li ikakvog razloga vjerovati da će na to mjesto doći iole smislena, zanimljiva, intrigantna, gledljiva, nedosadna emisija koja će zaista pričati o znanosti? Dodatno, smatra li zaista netko da se o hrvatskoj znanosti može govoriti prema svim ovim epitetima iz tjedna u tjedan?
Oni koji me poznaju, a to je većina onih koji čita ovaj blog, znaju da ja baš i nisam draga i simpatična osobica. Ne plijenim na prvu loptu, nemam karizmu, nisam društvena, gotovo da baš i ne volim ljude. Uz to, postoji i ogromanjski broj ljudi koji su mi iz trilijun razloga antipatični, zapravo postoji mnogo veća šansa da mi netko bude na prvu loptu toliko antipatičan da nikada ni ne dođemo do druge, treće i četvrte lopte. Zato iznimno cijenim one koji se uspiju probiti kroz te sulude zamke kojima odbijam ljude od sebe (da, najčešće se potrudim da ja vama postanem antipatična, iako to baš i nije tak težak zadatak
).
Međutim, cijeli se život borim s jednim fascinantnim fenomenom: stalno, cijelo vrijeme, postoji određeni broj ljudi koji se ne da! Radi se o ljudima koji su meni antipatični (od iznimno antipatični pa se naježim od njih, do recimo, onako, lagano “ne-želim-ništa-imati-s-tobom” antipatični) a koji se intenzivno trude sa mnom održavati kontakt i biti u dobrim odnosima. Mazohizam je to koji nikako ne uspijevam razumjeti, ali mogu nabrojati barem desetak takvih ljudi, od svojih srednjoškolskih dana pa do danas. Ljudi koji se trude prema meni biti nice, koliko god se ja trudila to ne biti, ljudi koji intenzivno žele sa mnom razgovarati, iako ja razgovor intenzivno sabotiram, ljudi koji me neobjašnjivo vole
. Ono što je još tragičnije je da su to do sad često bile osobe s kojima sam morala održavati kakvu takvu komunikaciju (recimo, razrednica u srednjoj školi), ali bilo je i prilika kad sam mogla ispucati i najgore strane svog umiljatog karaktera, otići usred razgovora, namjerno se praviti da zaboravljam podatke o njima, vrijeđati nekakve skupine kojima znam da oni pripadaju, ali najčešće to je bilo uzalud…
I tako, otkad znam za sebe u mom životu postoji barem jedna takva osoba. Sad mi je neko vrijeme baš bila falila
pees: ne, neću odgovoriti na pitanja “jesam li ja jedan/na od tih” i “tko je to, tko je to, tko je to”, hvala na razumijevanju