Negdje od dvadesete godine u novčaniku imam listu stvari koje želim napraviti u životu. Nema na njoj ništa pametno, smisleno, bitno i/ili odlučujuće za moj život (ne, nema točke “doktorirati” niti točke “želim dobiti svoju emisiju na radiju”, niti ničega sličnog tome). Neću vam, naravno, napisati ovdje što se sve nalazi na toj listi, samo ću reći da sam dobar dio toga ispunila, jedan dio nisam a i taj što nisam – očekujem da ću uskoro. To u prijevodu znači da ću uskoro morati pisati novu listu, ali to i nije loše, ako čovjek u životu napiše i ispuni 5-6 takvih lista valjda se dobro zabavljao u životu :ne zna:

Jedna od stvari na tom mom popisu je bila i da želim barem jednom igrati golf. Kažem, nije to bio važan i velik dio mog života, ali zaista me, još od doba pojave satelitske televizije kad sam kao hipnotizirana znala gledat golf na Eurosportu, nekak vuklo da to probam, da vidim u čem je stvar, zakaj ti ludi Ameri toliko vremena i para troše na taj, meni se činilo, ne pretjerano uzbudljiv i zabavan sport, pokraj toliko drugih, dinamičnijih i aktivnijih. E, onda je ispalo da ćemo na dan-dva (duga priča ) ići k frendovima u Sveti Martin na Muri, gdje je otvoren taj golf spa resort, hotel, pičke materine i pokraj toga teren za golf od 9 rupa [digresija: zamislite čuda, uspjeli su napraviti teren za golf, a još nije bio donesen zakon o golfu ]. I ja sam krenula u misiju “idemo svi skupa igrati golf”: pronašla cjenik, otkrila da imaju zanimljive početničke tečajeve, za upoznavanje s tim sportom, nagovorila preostalih troje da idu sa mnom (ijopet im hvala na tome), nazvala, rezervirala, nisam im kupila bijele golf-hlačice i kapice sa coflekima, i unatoč mojim ekstremno začepljenim ušima od bazena, otišli smo na golf. Kako držati palicu, kako zamahnuti, što raditi na greenu učio nas je jedan iznimno simpatični gospodin, ne baš tako mlad kako sam očekivala, ali nam je tih sat i pol učinio vrlo zanimljivima.

Za početak smo pokušavali naučiti zamah, ilitiga swing. Nije nam, naravno, išlo, bilo je loptica posvuda, ali nakon nekog vremena svi četvoro smo počeli više pogađati nego promašivati, letjele su loptice i preko 100 metara (well, zapravo, samo jednom od nas, ali nema veze, mi smo grupa, mi sve uspjehe prisvajamo i dijelimo). Nakon toga išli smo gađati rupice izbliza i, onak, to nam je išlo još gore. Green je brz, loptičak leti po njemu, najviše pogodaka bilo je u rupu koju nismo nameračili pogoditi. Uglavnom, bilo je prezabavno i nas smo dvoje zaključili da bi se moglo s vremena na vrijeme otići negdje na driving range malo napucavati.

E, da, sutra i prekosutra imala sam mnogo manje muskulfibera nego što sam očekivala, samo malo sam osjetila tricepse (koji su, objektivno, kod osobe koja vodi ovakav lijeno-sjedeći život poput mene u posljednjih 6 mjeseci zaista zakržljali do besvijesti), a očekivala sam da ću osjetit tko-zna-koje mišiće za koje ni ne znam da postoje…

I tako, još jedna stvar prekrižena na popisu Ostalo ih je, mislim, još dvije

Naravno da, otkad se zakuhala priča s onim užasom od emisije “Na rubu znanosti” često dobijem pitanje “A kaj ti misliš o tome?” I naravno da imam relativno čvrsto definirano mišljenje, na koje poprilično utječe činjenica da neke od glavnih sudionika te afere poznajem i imam o njima malo drukčije mišljenje nego što oni imaju sami o sebi. No, i dalje stoji činjenica da čvrsto vjerujem da Na rubu znanosti ni u kom slučaju ne bi trebala biti u Znanstveno-obrazovnom programu HRTa*, ne smatram da ju treba ukinuti, samo ju smjestiti u onu kategoriju kud i spada: šarlatanstvo, pseudoznanost, prevara i vrlo često zarađivanje prljavoga novca na najnemoćnijima. Isto tako, smatram da je Dejanov put, način i općenito medijska slika koju je stvorio o sebi potpuno pogrešna, da je nastup protiv Paara na tportalu napravio našoj strani više štete nego koristi, ali dajem mu priznanje da se trudi, da ponekad izgleda kao jedini koji nastoji malo podignuti glavu izvan močvare u kojoj se hrvatska javnost i mediji nalaze.
Nije, naravno, jedini, moram spomenuti Nevena Barkovića na tportalu koji se stvarno trudi ponuditi zanimljive i kvalitetne napise o znanosti, može se smislenih stvari pročitati na raznim mjestima, osnovni je problem što prosječni hrvatski konzument medija jednostavno nije u stanju procijeniti što je kvalitetan tekst, a što pizdarija (kao što su, naprimjer, one koje uporno zagađuju net.hr). I ne mislim da bi uopće trebao biti u stanju ocjenjivati svaki pojedinačni tekst, trebali bi mediji, zajedno sa znanstvenicima, dati sve od sebe stvoriti određene brandove, za koje će čitatelji, gledatelji (bah, jebiga, nema pomoći, moram reći i “slušatelji” ) znati prepoznati da se radi o smislenom, kvalitetnom tekstu o znanosti, a ne glupom popunjavanju prostora, kakvo je često u našim medijima.
Pa se tako ovijeh dana pojavila Google grupa “Skeptici”, koja okuplja ekipu koja razmišlja slično meni, koja razgovara o načinu prezentacije znanosti u javnosti i što je pošlo krivo i kako to promijeniti… Opet, kažem, nisam sasvim sigurna da je to potpuno ispravan put, zatvorit se u neku Google grupu u kojoj <> istomišljenici raspravljaju, ali kako bi rekli neki pametni ljudi “Najbolji način za dobit dobru ideju je imati mnogo ideja”, pa zašto ne probati i ovako. Iz nekakve podrške grupi, ovdje stavljam dio njenog RSS feeda, da možete malo upratiti što se na grupi događa i o čemu se govori.

Re: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Još je Aristotel srcu "prišio" razne funkcije za koje danas znamo da
je odgovoran mozak.

[link]

Na toj razini (ne)spoznaje otprilike funkcionira argumentacija dr.
Ljubičića.
No, u usporedbi s dr. Jakovljevićem, koji je maltene reklamni agent

Re: Reklama za Xarlatana u Novom listu - Nisam pretplatnik Novog lista pa vidim samo početke,
no mislim da je i to dovoljno za neke zaključke.
Rekao bih da ljudi poput prof. dr. Đuliana Ljubičića
rade više štete od samog "vidovnjaka".
Ili su njegove izjave, u rukavicama, još malo dorađene
od strane novinara?
Da, samoizlječenja se događaju, ali ne znači da su nadnaravna.

Reklama za ďż˝arlatana u Novom listu - Bernard jaše i otprije, na našoj simpatičnoj čakavštini:
[link]
A psihijatar je, u odgovoru na Grujićevu reklamu, vrlo dvosmislen (za razliku od dvije vijesti izdvojene u okviru)

Re: Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Da, dobar je. Mislim da cu ga i ja isprintati.

Periodni sustav iracionalnih kojestarija - Jako dobra slika... povecat cu ju na A3 formati i okaciti na zid labosa:
[link]
I ovo nije lose: *[link]
*--
Best regards,
Pavle Mocilac
============================== ==============

* – ono što mene, zapravo, s micanjem Mišaka iz Znanstveno-obrazovnog programa muči je što će točno zamijeniti njegovu emisiju? Imamo li ikakvog razloga vjerovati da će na to mjesto doći iole smislena, zanimljiva, intrigantna, gledljiva, nedosadna emisija koja će zaista pričati o znanosti? Dodatno, smatra li zaista netko da se o hrvatskoj znanosti može govoriti prema svim ovim epitetima iz tjedna u tjedan?