Nekad sam gledala užasno puno televizijskog programa. Pratila sam mnoge serije, čak i sapunice (Santa Barbara je bila jedina američka koju sam zaista gledala, a od domaći dičim se gledanjem Vile Marije, prve hrvatske sapunice ; nisam sigurna spadaju li Beverly Hills i Melrose Place ). Uglavnom sam uživala u američkoj televizijskoj produkciji, što sitcomova što ozbiljnijih, dramskih serija, pa nekim sasvim nekronološkim redom gledala sam Murphy Brown, naravno Seinfelda, obožavala sam Mad about you, nešto kasnije , you get the point, američke pribedaste sitcomove (uopće ne znam gdje i kad spomenuti gledanje Friendsa i Sex and the city, ali zato moram spomenuti anegdotu kad su me u Minneapolisu pitali jesam li ja živjela u New Yorku, jer sam se u svakodnevnom govoru služila nekim djelovima njujorškog slenga, a da toga uopće nisam bila svjesna ).
Od dramskih verzija obožavam pravničke, doktorske (mazohizam-alert) i političke serije. Među one koje sam tu pratila i redovito gledala spadaju LA Law, The Practice, Ally McBeal i mnoge druge koje sam zaboravila od pravničkih; ER i Chicago Hope su mi najdraže među mnogim doktorskim a West Wing mi je vjerojatno najdraža američka serija svih vremena. Uz ove iz tih kategorija odgledala sam cijeli Oz, kao još jedan :mazohizam-alert: navodim činjenicu da sam pobožno pratila Gilmore Girls, dragi su mi bili sajkoi iz Nip/Tuck ali sam ih prestala pratit jer su mi se pogubili malo, Sopranos sam gledala ponekad s oduševljenjem a ponekad s nepatvorenom mržnjom, ali sam ih gledala. E, moram sad spomenuti i potpuno oduševljenje Životom na sjeveru kad je prvi put išao.
Policijske serije nikad nisam pretjerano voljela, mrzila sam NYPD Blue i Dennisa Franza i njegovu guzicu i ovo što će u budućnosti postati Horatio Caine, CSI-jevi mi nikad nisu sjeli, ali zato volim pogledati SVU i neke starije serije s profilerima i slično (Profiler mi je, recimo, bio full drag).

Danas na televiziji ne gledam gotovo ništa. Klasičan sam primjer onog korisnika tko se u potpunosti prebacio na net, te je popis serija koje sam pogledala ili gledam na kompu puno duži od popisa onog što gledam na TVu. Pogledala sam cijele Scrubse, Eli Stonea (ok, to nije bilo teško ), pratila sam redovito Heroese dok mi nisu sasvim dopizdili, danima nisam radila ništa drugo nego gledala Boston Legal, umjesto na TVu Californication gledam tako da skinem s neta pa gledam sezone u komadu, a 30 Rock i :mazohizam alert: Brothers and Sisters skidam kako se pojavi koja epizoda. U međuvremenu sam navučena i na Top Gear (oh, da, ja gledam šou o autima, osoba koju auti ni malo ne zanimaju i koja o njima ne zna apsolutno ništa i želi da tako i ostane, ja gledam i skidam s neta Top Gear ).

Čini li se i vama da na našim televizijama zapravo više i nema serija vrijednih gledanja i da je nama koji volimo televizijsku produkciju skidanje s neta jedino preostalo? :ne zna: Istovremeno, skidanje serija s neta omogućilo mi je da popunim neke rupe koje su sasvim neobjašnjivo nastale, pa sad recimo skidam kompletni Twin Peaks za kojeg zaista ne znam zašto nikad prije nisam pogledala…

Svi koji su pratili moj stari blog mogli su očekivati da će prvi post koji ću repostati biti upravo ovaj Napisan je pred gotovo dvije godine, naravno da se od tada dosta toga promijenilo. Neki ljudi nažalost ne spadaju više u ovu kategoriju, mnogi su se odnosi promijenili, da danas pišem ovaj post neke bi druge osobe bile navedene. Ali, ne pišem ga danas, danas ga samo prenosim, kao svjedoka dijela života a i zato što se mnogo toga nije promijenilo, neki su od odnosa i emocija potpuno iste kao što su bile pred tih dvije godine.

I, da, ono što mi je žao je da u pomoru svog prvog bloga nisam spremila komentare koji su bili ispod postova. Na nekoliko su mjesta komentari bili mnogo bolji od samog posta.

On je dečko najšireg i najplavookijeg osmijeha na svijetu, dječački zaigran, iskreno vesel. Svaka bi ga majka za zeta, ali to uglavnom zato što ga ne poznaju. S njim bih išla na kraj svijeta, možemo si reći svaku najgoru tajnu, znamo jedno o drugom mnogo više nego što smo mislili da će itko ikad. Njega ću nazvati ako u tri ujutro ne mogu spavati i ako u tri ujutro zvoni telefon, bit će to on. Znam da mi je uvijek pri ruci ili uhu, bez obzira na oceane.

Ona je najiskrenija i najneznatiželjnija osoba na svijetu, osoba u kojoj nema ni trunke negativnog, koja ništa ne skriva u ormaru, vlasnica savršenog zaraznog smijeha, kojeg bi čovjek poželio imati. Osoba koja vam treba u životu kad vam je potrebno vratiti povjerenje u ljude. Ona je jedina koja će izazvati sram zbog moje lijenosti, a prisustvovanje tome kako se bori za sebe ponekad će me natjerati da pomislim da sam neke stvari u životu ipak dobila prelagano.

On je pametan dečko i objektivno, to je jedino što imamo zajedničko. Posvećen je, usmjeren, vrijedan, spreman učiti beskrajno mnogo, istovremeno pošten i jednostavan dečko koji će rijetko pokazati svoj bogati unutanji svijet (imam ga čast ponekad vidjeti). Potpuno drukčijeg svjetonazora i drukčijih ideala od mene, posvećen obitelji, sasvim je iskren, ne dozvoljava si osudu drukčijih i vjerujem da bi ovaj svijet bio mnogo bolje mjesto kad bi svi vjernici bili takvi.

Ona je netko za koga nikad ne bih rekla da ćemo se uopće imat priliku upoznati, jer smo bile žrtve pogrešnog početka. Vrijedna do radoholičnosti, samouvjerena u ono što radi, precizna, posvećena detaljima a istovremeno djetinje zaigrana kad joj se da prilika, tvrdoglava toliko da pokraj nje ja izgledam poput mekušca, a istovremeno za pravu svrhu spremna na kompromis, direktna, bez ograda, bez lažnog respekta, osoba s kojom je jednostavno razgovarat i u koju je lako imat povjerenje.

Žena je to apsolutne i nevjerojatne životne hrabrosti, cjeloživotni borac protiv nepravednih okolnosti. Na njenom bi se mjestu drugi sklupčali daleko od svijeta, a ona samo ponekad zapita “Kaj, to je sve čime mi možete zagorčat?”. Majka, supruga, kćerka, menađerica, domaćica, prijateljica, glede i unatoč svemu i svima. Uvijek spremna za dati savjet ali i biti na tvojoj strani. Osoba je to kakvu treba imati u svom životu, da ti da onaj maleni komad realnosti kad skroz izgubiš perspektivu.

Svatko je od njih zajeban, kompliciran, ponekad neshvatljiv, meni nedokučiv, drukčiji, svoj. Svatko od njih mnogo me puta naljutio, sigurno sam i ja naljutila njih. Od svakog od njih učim, uz njih rastem i odrastam, svatko je od njih na mnogo načina sve ono što ja nisam.
I dalje sam stava da ljudi koji nisu komplicirani i zajebani nisu niti zanimljivi niti vrijedni truda.

Oni su maj pipl.

PS: da, naravno, tu je i moj prijatelj F.